Miloš Spaić dokaz je da se uz rad, upornost i vjeru u sebe mogu ostvariti i oni snovi koji na prvi pogled djeluju nedostižno. Kao reprezentativac Crne Gore u paraatletici, uspješno gradi sportsku karijeru, ali istovremeno ostvaruje zapažene rezultate i u obrazovanju, društvenom angažmanu i borbi za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom.
Od 2018. godine posvećen je paraatletici, a iza sebe već ima nastupe na evropskim i svjetskim prvenstvima, kao i učešće na Paraolimpijskim igrama. Pored sportskih uspjeha, završio je više fakulteta i nastavlja akademsko usavršavanje, pokazujući da znanje i sport mogu ići ruku pod ruku.
U intervjuu za portal Samo me vidi, Miloš govori o svom putu od dječačkog sna do reprezentativnog dresa, izazovima sa kojima se suočavao kao osoba bez vida, značaju obrazovanja, stanju parasporta u Crnoj Gori, ali i o tome zbog čega vjeruje da prepreke nisu razlog za odustajanje, već prilika da postanemo snažniji.
Koliko dugo se vać baviš paraatletikom?
Paraatletikom se bavim od 2018.
Šta te motivisalo da kreneš da se baviš ovim sportom?
Moj san od malena bio je da se bavim profesionalno sportom i da nosim dres svoje države, no iskreno nije mi ni na kraj pameti bilo da će se to ostvariti kroz atletiku, odnosno bacanje kugle. Kao dječaku sviđali su mi se sportovi poput fudbala, borilačkih sportova ili formule 1 ali sa obzirom da sam osoba bez vida te da zbog svog invaliditeta ne mogu da se profesionalno bavim navedenim sportovima, iako sam se rekreativno bavio borilačkim sportovima, igrom slučaja upoznao sam predsjednika Paraolimpijskog komiteta Crne Gore, gospodina Igora Tomića i mog trenera, gospodina Veljka Čegara koji su mi dali kuglu u ruke i eto mogu reći da se moj san da se bavim profesionalno sportom i nosim dres svoje države igrom sudbine ostvario baš kroz ovaj sport a kugla je moj sportski rekvizit.
Završio se ti fakulteta, i sad si upisao još jedan, kako uspjevaš da uskladiš svoje sportske i akademske obaveze?
Obrazovanje je vrlo zanimljiv dio mog života. Nakon što sam završio srednju školu „Ivan Goran Kovačić“ u Herceg Novom upisao sam Pomorski fakultet u Kotoru, smjer Menadžment u pomorstvu. Nije to bila moja prva želja ali zbog toga što mi je taj Fakultet bio najbliži a da ima veze sa mojim interesovanjem, jer sam u srednjoj završio smjer Marketing, obreo sam se u Kotoru. Na pomenutom Fakultetu došao sam do titule magistra, a u međuvremenu kada sam se preselio u Podgoricu došlo je vrijeme da ostvarim svoju prvu želju a to je Fakultet pravnih nauka. Diplomirao sam pravo a ove godine sam upisao Master studije na Međunarodnom i evropskom pravu pa je to nastavak studija prava dok sam u međuvremenu magistrirao i na Međunarodnim odnosima. Sva tri fakulteta bilo je ispunjavanje mojih želja i kroz master radove radio sam na temama koje me zanimaju i mogu reći da je moj čitav obrazovni put jedno neprocjenjivo iskustvo. Kako usklađujem to sa drugim obavezama iskreno nemam neki odgovor. Obrazovanje, sportska i politička karijera su moj život, nešto što volim i što sam sam birao te nešto što me čini srećnim tako da u svemu tome uživam a kada u nečemu uživate nije se mnogo teško uskladiti a i kada jeste to su slatke muke.
Po tvom mišljenju kakva je perspektiva sporta za osobe sa invaliditetom u našoj državi?
Činjenično stanje jeste da je sport za osobe sa invaliditetom odnosno parasport u Crnoj Gori na mnogo većem nivou u odnosu na period od prije 10 ili 15 godina. Sa druge strane Crnogorskom sportu a pogotovo parasportu potrebno je više ulaganja u sam sistem sporta, bolja infrastruktura i još mnogo, da ih tako nazovem, sitnih djelova kako bi imali jedan lijep i perspektivan mozaik. Svako od nas sportista, kao i svako od naših trenera i stručne podrške moramo da se, svako iz svog ugla trudi da bude što bolji a apel državi i nadležnim institucijama da taj naš trud podrže i nagrade. Istina je da napredak postoji ali on mora biti na većem nivou.
Imao si iskustva u glumi, u kojim predstavama si glumio do sada?
Imao sam iskustva u glumi mada sam svjestan da prava gluma nije za mene ali eto bilo mi je zanimljivo da se oprobam u amaterskoj glumi i mogu reći da sam zadovoljan učinkom. Do sada sam glumio u nekoliko predstava, od Festivala ljudskih prava, preko par Čehovljevih djela itd. Drago mi je da sam imao priliku sarađivati sa rediteljima Petrom Pejakovićem ili Minjom Novaković te da sam imao priliku glumiti i na Filmskom festivalu u Zagrebu i na još par profesionalnih scena.
Bio si dio festivala ljudskih prava koji je jedna organizacija organizovala u četiri grada, kakvi du tvoji utisci sa samog festivala?
Već pomenuti festival bio je zaista fantastično ostvarenje u smislu prikaza realne slike o osobama sa invaliditetom kroz umjetnost a meni je drago da sam bio dio toga a ako smo postigli suštinski da makar jedna osoba priomjeni sliku o osobama sa invaliditetom i da predrasuda bude manje moje zadovoljstvo je time još veće.
Sa kojim preprekama i izazovima si se susretao u svim oblastima kojima si se bavio?
Prepreke koje sam imao kroz bavljenje politikom i sportom vezane su za invaliditet ali i za neke realne situacije koje ima svaki drugi čovek. Realno je da mi invaliditet stvara određena ograničenja ali to se prihvati kao činjenica i idemo dalje. Svaki čovek ima neke prepreke u životu zbog ovoga ili onoga tako da ne bih ništa posebno izdvajao, sve je to sastavni dio života tako da kakva god da je prepreka trudim se da je pređem i idem dalje.
Kakav je položaj osoba sa invaliditetom u našoj državi?
Kada je položaj osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori u pitanju teško je kratko odgovoriti na to pitanje. Crna Gora je potpisnica Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom još od 2009. Mnogi zakonski akti donešeni su ali isto tako nisu baš najbolje inplementirani u praksi a još dosta akata mora biti izmijenjeno kako bi osobe sa invaliditetom bile ravnopravni članovi društva., Odgovornost imaju svi po malo i država i mi političari i društvo i same osobe sa invaliditetom, jednostavno svi moramo dati svoj doprinos postizanju tog cilja. Zadovoljstvo mi je da sam kao funkcioner Nove srpske demokratije do sada promijenio nekoliko zakona u Crnoj Gori, kao na primjer Zakon o obrazovanju i vaspitanju gdje sam omogućio asistentima u nastavi da imaju pravo na ugovore tokom cijele godine ili Zakon o popisu gdje sam po prvi put u Crnoj Gori uveo pitanja koja se odnose na invaliditet u smislu da li neko ima rešenje o invalidnosti, ko mu je to rešenje izdao i koju vrstu invalidnosti ima. Takođe trenutno se u skupštinskoj proceduri nalazi osam mojih predloga izmjena zakona koji će značajno poboljšati status osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori. Prije svega predložio sam značajno povećanje iznosa lične invalidnine i naknade za tuđu njegu i pomoć kao i izmjene zakona koje će omogućiti pravo na potpis faksimilom a tu su i izmjene zakona o stručnom osposobljavanju u smislu prilagođavanja radnog mjesta kao i značajne izmjene zakona o profesionalnoj rehabilitaciji u smislu strožije kontrole i izmjena koje će dovesti do bolje raspodjele sredstava i smanjenja zloupotreba kojih u toj oblasti, na žalost ima mnogo. U nekoj perspektivi imaću još predloga jer mi je želja da osobe sa invaliditetom budu ravnopravni članovi društva ali u skladu sa svojim mogućnostima, znanjem i zalaganjem.
Učestvovao si na mnoga takmičenja, ima li neko takmičenje koje bi izdvoio kao najdraže i zašto?
Takmičenja je bilo zaista mnogo od atletskih mitinga po Evropi i Africi, preko Evropskog prvenstva u Poljskoj u Bidgošću, dva Svijetska prvenstva u Parizu i japanskom Kobeu i Paraolimpijade u Tokiju. Ne bih izdvoio ni jedno posebno jer je svako od njih iskustvo za sebe i ostavilo je trag u mom životu koji ću pamtiti. Želja mi je do kraja karijere da osvojim medalju na nekom od velikih takmičenja, Evropskom ili Svijetskom prvenstvu ili pak Paraolimpijadi. To bi bila kruna moje karijere a da Crnoj Gori donesem medalju bilo bi za mene velika čast i zadovoljstvo.
Koja bi bila tvoja poruka kako mladima sa invaliditetom, tako i mladima bez invaliditeta?
Draga omladino pokušajte da živite svoje snove, vjerujte u njih i uz rad i trud rezultat mora doći. Prepreke su sastavni dio života, otežavaju put ali nas i čine jačima, zato trudite se da prelazite svoje barijere kako najbolje umijete i uvijek idite dalje.
Autorka: Katarina Cerović
Leave a Reply