U našem gradu postojala je jedna neobična navika.
Ljude koji se po nečemu razlikuju gledali su malo duže.
Neki iz radoznalosti, neki iz sažaljenja, a neki zato što su vjerovali da se čovjek može pročitati jednim pogledom.
Niko nije govorio da u tome ima nečeg lošeg.
Samo su tako navikli.
Gradom je svakog dana prolazio stari poštar Petar. Njegova torba bila je teška, ne samo od pisama i računa.
Nosio je u njoj i malu svesku.
U njoj su bile zapisane razne stvari: pravila o ponašanju, odredbe zakona, prava čovjeka, obaveze građana, ali i rečenice koje je godinama zapisivao slušajući ljude.
Jedna mu je bila posebno draga:
„Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi učini tebi.“
Govorio je da je to pravilo starije od mnogih zakona.
Jednog jutra, dok je prelazio preko trga, iz torbe mu je ispao list.
Nije primijetio.
Podigao ga je čovjek koji je stajao u blizini.
Pročitao je.
Bio je to jedan od onih ljudi koji su uvijek imali mišljenje o drugima.
Posebno o onima koji su bili drugačiji.
Često bi rekao:
– Ljudi danas previše traže. Svi hoće neka posebna prava.
A onda je pogledao papir u svojoj ruci.
Na njemu je pisalo:
„Svi ljudi imaju jednako dostojanstvo i jednako pravo da budu poštovani.“
Pročitao je jednom.
Pa ponovo.
I još jednom.
Te riječi mu tog jutra nisu zvučale kao zakon.
Zvučale su kao pitanje.
Koliko je puta nekoga osudio prije nego što ga je upoznao?
Koliko je puta o nekome govorio, a da ga nikada nije pitao šta misli?
Koliko je puta vidio invalidska kolica, štap ili drugačiji hod, a da nije vidio čovjeka koji sjedi, hoda ili stoji iza toga?
Pogledao je oko sebe.
Na drugoj strani ulice stajao je Milan, čovjek u invalidskim kolicima koji je godinama radio u obližnjoj firmi.
Do tada ga je gledao kao nekoga kome je život nešto oduzeo.
Tog jutra prvi put se zapitao šta mu je život dao.
Petar se vratio nekoliko minuta kasnije.
– Izvinite, gospodine, mislim da je ovo vaše.
Pružio mu je papir.
Čovjek ga nije odmah ispustio iz ruke.
– Poštare…
– Izvolite?
– Je li ovo stvarno zakon?
Petar se nasmijao.
– Jeste.
Čovjek spusti pogled.
– Onda smo ga mi ljudi, izgleda, loše čitali.
Petar uze list.
– Zakone je lako pročitati. Teže je živjeti po njima.
I nastavio je svojim putem.
Ništa se toga dana nije dogodilo naglo.
Nije se grad preko noći promijenio.
Samo su neki ljudi počeli da gledaju drugačije.
U prodavnici su prestali da razgovaraju sa pratiocima umjesto sa osobom koja ima invaliditet.
Na poslu su počeli da pitaju šta neko zna, umjesto da pretpostavljaju šta ne može.
Na ulici su ljudi sve rjeđe pružali ruku bez pitanja.
Češće su pitali:
– Treba li vam pomoć?
A još češće su prihvatali odgovor:
– Ne, hvala. Mogu sam.
Shvatili su da pomoć nije oduzimanje tuđe samostalnosti.
Da poštovanje nije sažaljenje.
Da jednaka prava ne znače da su svi isti.
Znači da svaki čovjek ima istu vrijednost.
Petar je i dalje nosio svoju torbu.
U njoj su bila pisma, računi, razglednice i poneki izgužvani papir koji bi slučajno zalutao među pošiljke.
Ali od onog dana jednu rečenicu više nije nosio u svesci.
Nosio ju je u sebi.
„Ne gledaj čovjeka očima koje vide samo razliku. Gledaj ga dušom koja prepoznaje čovjeka.“
Možda je upravo tu počinjala svaka prava promjena.
Ne u zakonu.
Ne u pravilniku.
Ne u tuđim riječima.
Nego u onom trenutku kada čovjek shvati da pred drugim čovjekom ne stoji ni iznad ni ispod njega.
Stoji — čovjek pred čovjekom.
I pred Bogom, svi jednaki.
Zato su ih neki zvali čudesnicima.
Ne zato što su bili manje sposobni.
Ne zato što su bili drugačiji.
Već zato što su svojim životom podsjećali druge na nešto što su zaboravili:
da čovjeka ne određuje ono što oči prvo ugledaju.
A Petar je, svakog jutra, i dalje nosio svoju torbu kroz grad.
Samo je sada u njoj bilo jedno pismo manje.
I jedna istina više.
Autorka: Nada Matović
Leave a Comment