Potrebu da pišem o ovoj noći Marta, osjetila sam odmah sutradan. Međutim, činilo mi se da za takve redove nije vrijeme, i da moraju sačekati neka bolja. Danas, šest mjeseci kasnije, i dalje nisam sigurna da li je ovo pametno ili ne. Znam samo da sam spremna, da sve ono šta osjećam kada je u pitanju ovaj događaj, napokon dobije oblik.
Stanje u kome se nalazim, učinilo je da većinski zavisim od tuđe ruke. Čak i sa 24 godine, kada to i nije baš poželjno.
Nemojte me shvatiti pogrešno, taman posla da se žalim. Nemojte mi uzeti za zlo ni to što svoju bolest nazivam stanjem. To je samo zato što do kraja vjerujem da mogu da ga popravim. Bilo kako bilo, mislim da sam uprkos njoj, ili možda baš zbog njega- svog stanja, naučila da sve cijenim stostruko više.
Shvatila sam da kuća nužno ne znači i dom.
To nekada mogu biti i ruke kojima se uspije zagrliti svaki gram duše. Razgovor nije samo razmjena riječi, već način da bolje upoznaš osobu preko puta, ali i sebe. A imati nekoga ko ti asistira u svakodnevnom životu, nije znak bespomoćnosti, već sigurnosti da sa nekim možeš (po)dijeliti, sve one dobre momente, ali i one druge koji su to malo manje.
Ali za te manje dobre, nikada nisi dovoljno spreman, koliko god da si velik.
Te večeri, plan je bio da se dobro zabavimo.
Sve je izgledalo obično. Stajala sam ispred prodavnice i čekala svog prijatelja i saborca. I koliko god da zvuči narcisoidno, oprostite, ne zamjerite- sebi sam bila lijepa.
Prišla mi je gospođa sa ispruženom rukom, nudila mi je novac. Drugi put u životu, druga osoba, ali isti osjećaj. U meni je proizvela reakciju na koju nisam najponosniia, ali joj se ovom prilikom zbog iste ne izvinjavam. Rekla mi je da je mislila da sam zbog toga tu, a ja sam uz nekoliko suza odbila da prihvatim da je ovo naša realnost.
Nakon par minuta, dočekala sam moju Lanu. Ispričala sam joj šta je sve stalo u par minuta dok je nije bilo, i pogodite šta… Zajedno smo plakale, ali smo se te večeri i dobro pravele.
Smatrala sam da je to maksimum. Dobra noć, sa klimavim početkom. Ali, pravo iznenađenje i nagrada, uslijedili su na samom kraju. Pri izlasku iz kafića, u mraku mi se pogled sreo sa jednim dječakom, čije lice danas ne pamtim. Ali, emocije, njih osjećam i sada. Djelovalo mi je kao da me poznaje, a bio mi je potpuni stranac.
Bez i jedne riječi poklonio mi je dva najčistija zagrljaja. I tek drugi put, dok je njegova glava bila na mom ramenu, rekao je: „Lijepa si!”
Kući sam se vratila srećna.
Ne, ovo nije bajka.
Zaista se dogodilo.
Nije to ni po onom parametru da dobro uvijek pobijedi zlo.
A ja nemam više šta da dodam…
Okej, možda samo jedno.
Voljela bih da znam grliti kao on.
Autorka: Saša Komarica
Leave a Comment