Ko će biti tu kada roditelja ne bude?

„Samo želim da znam da će moje dijete biti dobro.“

Jedna majka je rekla nešto što bi trebalo da nas zaustavi i natjera da razmislimo:

„Želim da živim makar 30 sekundi duže od mog djeteta sa autizmom.“

Iza tih riječi nije strah od života.
Iza njih je ljubav majke koja svakog dana razmišlja o budućnosti svog djeteta.

Jer djeca rastu.
Postaju odrasli.
A roditelji se pitaju:

Ko će ih razumjeti?
Ko će znati šta im je potrebno?
Ko će biti njihov oslonac?
Hoće li imati priliku da budu samostalni, prihvaćeni i uključeni u društvo?

Mnogo slušamo o ranom razvoju, terapijama, vrtiću, školi i podršci u djetinjstvu.
Ali naša djeca rastu. I zato moramo početi da govorimo i o onome što dolazi kasnije.

Ne treba nam plan koji počinje riječima: „Dok smo mi tu…“

Potrebno nam je društvo u kojem podrška ne prestaje odrastanjem.
U kojem porodica ne mora sama da brine o svakom narednom koraku.
U kojem brat ili sestra nijesu jedina nada za budućnost.
U kojem osoba sa autizmom ili drugim teškoćama ima mogućnost da živi svoj život, uz podršku koja joj je potrebna.

Jer roditelj ne traži nemoguće.

On samo želi da jednog dana može da kaže:

„Znam da će moje dijete biti dobro. Znam da će imati svoje mjesto, svoje ljude i podršku koja mu pripada.“

Možda je upravo to ono što kao društvo dugujemo ovoj djeci i njihovim roditeljima. ❤️

samomevidi.me